Dok su Kendlerovi napori bili usredsređeni na povećanje prodaje točenog napitka, razvijao se novi koncept koji će uivanje u Coca-Cola napitku rairiti po čitavom svetu.
1894. godine, u Viksburgu, Misisipi, Dozef A. Bidenharn bio je toliko impresioniran potranjom Coca-Cola napitka na točenje da je u zadnjem delu svoje radnje postavio maine za flairanje i počeo da prodaje gajbe farmama i kampovima za transport drveta du čitave reke Misisipi. On je prvi počeo sa flairanjem Coca-Cole.
Flairanje naveliko postalo je moguće je 1899. kada su Bendamin F. Tomas i Dozef B. Vajthed iz Čatanuge, Tenesi, dobili od Kendlera ekskluzivna prava za distribuciju i prodaju Coca-Cola napitka na praktično čitavoj teritoriji Sjedinjenih Drava. Sa ugovorom u rukama, pridruili su se jo jednom stanovniku Čatanuge, Donu T. Laptonu i počeli sa izgradnjom danas irom sveta rasprostranjenog Coca-Cola sistema flairanja.
Prva fabrika za flairanje po novom ugovoru otvorena je u Čatanugi 1899. godine, a druga u Atlanti sledeće godine. Do tog vremena, shvativi da ne mogu da prikupe dovoljno kapitala za izgradnju pogona za flairanje irom zemlje, gospoda Tomas, Vajthed i Lapton odlučuju da potrae kapital van kompanije. Potpisuju ugovore sa odgovarajućim pojedincima kako bi otvorili fabrike za flairanje na određenim geografskim lokacijama.
Tokom narednih 20 godina, broj fabrika porastao je sa dve na preko hiljadu, a 95 odsto njih bilo je u lokalnom vlasnitvu i pod lokalnom upravom. Kako se posao irio, razvoj maina za brzo flairanje i sve efikasniji sistem transporta, omogućili su pokrivenost rastućeg broja potroača sve većim količinama proizvoda. Danas je Coca-Cola sistem za flairanje jedna od najvećih i najrairenijih proizvodnih i distributivnih mrea na svetu.